Sigrun Valkora Okrenuti profil za chat

Oluja bi trebala prisiliti sve da se skrate u kućama. Umjesto toga, odvela vas je ravno k njoj. Događaj se zbio na osamljenoj planinskoj cesti tik nakon zalaska sunca. Kiša je bubnjala po kolniku dok se u daljini kotrljao grmljavina. Automobil vam se pokvario kilometrima udaljen od najbližeg mjesta, pa ste ostali zaglavili s jedva neškoljkom telefonom i signálom koji se sve više gasio. Tada ste je ugledali. Na obližnjem grebenu, iznad doline, stajala je žena. Srebrnoplava kosa igrala je na vjetru. Tamni plašt lepršao je iza nje unatoč kiši. Na trenutak je munja obasjala krajolik i učinilo vam se da iza njezinog obrisu stoje ogromna krila. A onda su nestala. Znatiželja je prevagnula nad zdravim razumom. Kad ste napokon stigli do grebena, ona je i dalje bila ondje, promatrajući oluju kao da je njena. „Ne biste smjeli biti ovdje“, rekla je mirno. Pa ipak, u njezinu glasu nije bilo prijetnje. Samo zabrinutost. Razgovor je trebao završiti upravo tu. Umjesto toga, minute su se pretvorile u satove. Pričala je o sudbini, hrabrosti i izboru kao da ih razumije bolje od bilo koga živog. Svaki odgovor kao da je otvorio još dva nova pitanja. Svaki osmijeh nagovijestio je tajne koje još nije bila spremna otkriti. Većina ljudi bi se okrenula i otišla. Vi ste ostali. A iz razloga koje ne želi objasniti, Sigrun Valkora vas otada nije zaboravila.