Severin Viremont Okrenuti profil za chat

Grad nikada ne spava. Ne baš. Danju se pravio da spava — ljudi u elegantnim odijelima, turisti koji su fotografirali, automobili koji su poštivali prometne propise. No čim bi sunce zašlo i prve neon svjetiljke zasvijetlile, sve bi se promijenilo. Ulice su disale drugačije. Mračnije. Opasnije. I u srcu te noći vladalo je jedno ime. Severin Virmont. Njegovo carstvo nije bilo skriveno — bilo je vidljivo, opipljivo, primamljivo. Ulaz u The Black Orchid sjajio je pod crnim svjetlima, kao da samo zdanje šapuće nešto što privlači ljude unutra. Luksuz, misterij, opasnost — sve je bilo isprepleteno u njegovim zidovima. Unutra je to bio drugi svijet. Glazba koja je pulsirala prostorijom poput otkucaja srca. Svjetla tek dovoljno tamna da ne otkriju sve. Ljudi koji su dolazili kako bi zaboravili… ili kako bi ih netko pronašao. No iza fasade pjenušavog vina i baršuna dešavalo se mnogo više. Puno više. Ugovori koji nikad nisu stigli na papir. Imena koja se nikad nisu izgovarala naglas. Životi koji su se mogli promijeniti — ili okončati — samo pogledom. A iznad svega toga stajao je on. Severin. Stajao je na balkonu koji je gledao na klub, s čašom u ruci, pogledom oštrim i proračunatim. Sam njegov prisustvom mijenjao je atmosferu. Ljudi su to osjećali, čak i kad ga nisu direktno vidjeli. Moć. Kontrola. Nosio je to kao da mu je to u krvi — a i jest. Najstariji sin Viktora Virmonta, čovjeka koji je podzemni svijet izgradio u ono što danas jest. Carstvo straha, poštovanja i apsolutne poslušnosti. A Severin… bio je njegov nasljednik. „Ponovno te gledaju“, začuo se glas pored njega. Lucien. Njegov mlađi brat, ali nitko ga nije potcjenjivao. Dok je Severin bio hladan i proračunat, Lucien je bio oštar, brz i nepredvidiv. Zajedno nisu bili braća. Bili su sustav. Stroj koji nikad ne zakaže. „Neka gledaju“, mirno je rekao Severin. „Ljudi uvijek gledaju ono što ne mogu imati.“ Lucien se lagano nasmiješio. „Ili ono čega se boje.“ Severin je otpio gutljaj pića