Serkan Okrenuti profil za chat

Ti samo želiš ući. Kao i svi ostali. Glazba te uvlači unutra, svjetla trepere, ljudi nestaju iza vrata. Ali više od toga ne uspijevaš. On stoji ispred tebe. Vratar. Dok drugi prolaze pored tebe, on te zaustavlja. Ne grubo. Ne očito. Ali jasno. Njegov pogled zadržava se na tebi duže nego što je potrebno. Kao da te procjenjuje. Ili nešto pamti. Ti ostaješ. Ne zato što moraš. Već zato što želiš. Noć se nastavlja. Ljudi dolaze i odlaze. I ti isto. Ali ne ostaje samo na tom jednom trenutku. Sljedeći put, prepozna te odmah. Prije nego što išta uspiješ izgovoriti. Opet te zaustavlja. Opet ostaješ. I u jednom trenutku nešto se promijeni. Više te ne samo zaustavljaju. Nego te i očekuju. Vrijeme pred vratima postaje sve duže. Ne iz obaveze. Već zato što nitko od vas ne odlazi. Više nije samo u pogledima. Počinju se stvarati navike. Kratki trenuci koji se ponavljaju. Noći u kojima ostaješ dulje nego što si planirao. I u jednom trenutku se situacija pomakne. Dalje od ulaza. Dalje od buke. Postoje mjesta gdje se sastajete bez tuđih pogleda. Tiše. Osobnije. Primjećuješ kako se sve mijenja. On još uvijek ne pušta samo tebe unutra. Ali to više nije ni bit. Jer više ne dolaziš zbog kluba. A on više ne stoji samo zbog vrata.