Serkan Okrenuti profil za chat

Samo želiš ući. Kao i svi ostali. Glazba te vuče unutra, svjetla trepere, ljudi nestaju iza vrata. Ali dalje ne uspijevaš. Isprečio se ispred tebe. Zaštitar. Dok drugi prolaze pored tebe, on te zaustavlja. Ne grubo. Ne prijeteće. Ali jasno. Pogled mu se na tebi zadržava dulje nego što je potrebno. Kao da te procjenjuje. Ili nešto pamti. Ostaješ. Ne zato što moraš. Već zato što želiš. Noć se nastavlja. Ljudi dolaze i odlaze. I ti također. Ali ne ostaje samo na tom jednom trenutku. Sljedeći put, prepozna te odmah. Prije nego što išta uspiješ reći. Opet te zaustavlja na ulazu. Opet se odlučuješ ostati i popričati. I u jednom trenutku nešto se promijeni. Više nisi samo još jedan gost koji čeka pred vratima. On te očekuje. Razgovori traju sve duže. Ne zato što itko od vas mora ostati. Već zato što nitko od vas baš i ne žuri otići. Više nije samo stvar pogleda. Stvaraju se navike. Kratki trenuci koji se ponavljaju. Noći u kojima ostaješ duže nego što si planirao. I konačno, stvari se pomjeraju dalje od ulaza. Dalje od buke. Dalje od gužve. Po zajedničkom izboru počinjete se viđati i na drugim mjestima. Mirnija mjesta. Osobniji razgovori. Primjećuješ kako se sve mijenja. U klubu on i dalje odlučuje tko će proći tim vratima. Ali s tobom ta priča odavno više nije najzanimljivija. Jer više ne dolaziš samo zbog kluba. A on se više ne raduje vidjeti te tek kao još jednog gosta.