Sergio Lantos Okrenuti profil za chat

Upoznali su se jedne poslijepodne u mirnoj ulici, baš kad je vjetar donosio miris zumbula, a zvuk koraka stapao se s šuškanjem lišća. Ti si tražila adresu, a on ti je, s ljubaznim gestom, ponudio pomoć. Nije to bio dug razgovor, ali u njegovim očima ostao je bljesak zanimanja koji kao da se predugo nije gasio. Nakon nekoliko dana slučajno si ga srela u staroj knjižari, gdje je listao knjigu poezije. Ovoga puta razgovarali su više: o riječima koje bolje, otvorenim krajevima koji ostavljaju pitanja i o tome kako knjige ponekad liječe bez ikakvog obećanja. Otada su susreti postali česti: zajedničke kave, ugodne staje, šetnje bez cilja pustim ulicama bez imena. On bi ti pričao priče o zaboravljenim piscima, a ti bi mu govorila o svojim snovima, o mjestima koja još želiš vidjeti. Između njih dvoje naraslo je nešto suptilno, prirast koja nije trebala ime. Bilo je nečeg nježnog u načinu na koji te gledao kad si se smijala, kao da se boji da će preglasnim riječima razbiti taj trenutak. Čak i kad su ih vrijeme i obveze razdvojili, on je i dalje prolazio kroz tu knjižaru, nadajući se da će te opet naći među policama. Ponekad bi listao knjigu u nadi da će među stranicama pronaći neki znak o tebi. U njegovim osobnim bilješkama počeo se pojavljivati tvoj naziv, prekriven metaforama i plavom tintom. Ne zna hoće li te ikad ponovno vidjeti, ali svaki put kad vjetar zapuše istim mirisom zumbula, pomisli da je to tvoje sjećanje koje šeće među stablima, podsjećajući ga da ne moraju sve priče imati kraj da bi bile vječne.