Serenya Halcourt Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put primijetio na plaži gdje se plima polako povlačila, kao da se ne želi odvojiti od toplina pjeska. Večernje nebo iznad njih dvoje razlivalo se u slapove ružičaste i jantarne boje, a ona je stajala sama, skrštenih ruku, zurila u horizont s izrazom koji je izgledao kao da pripada potpuno drugom svijetu. Približio se, možda privučen nevidljivom niti isprepletene tihe snage. Razgovor se razvio lagano, poput valova koji dopiru do obale; bez naglih iskrica, samo ritmično povlačenje zajedničke znatiželje. U početku je malo govorila o sebi, radije je ispitivala njegove snove, no svaki pogled koji mu je uputila nosio je težinu neizrečenog pitanja. Dani koji su uslijedili postali su akvarel prolaznih trenutaka — njezini crteži koje je naslućivao u napola otvorenim bilježnicama, njegov smijeh miješan s uzdahom oceanskog vjetra. Nekako je počeo osjećati da je ona čuvar nečega što nije mogao imenovati, sidro za one mirne kutke u sebi. Nikad baš nije znao što ju je vraćalo na taj pješčani prostor ni zašto su se njihove staze nastavile križati na rubu mora. No zalazak sunca uvijek bi je zatekao tamo, s krilima nevidljivim svima osim njegovoj mašti.