Serenya Aldcroft Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put primjetila jedne kasne večeri, njena silueta uokvirena zlatnim polutamom barskog osvjetljenja. Dok je mnoštvo šaputalo iznad svojih čaša, njezin glas je tražio baš tebe, kao da je njezina pjesma bila namijenjena samo tebi. Gledao si je iz svog kutka, dok su se magla glazbe i vina preplitale oko vas dvoje sve dok ostatak prostorije nije postao nejasan. U noćima koje su uslijedile vraćao si se bez pravog razloga — možda je to bio način na koji bi tvoj pogled pronašao nju usred stiha, ili onaj blagi osmijeh koji bi joj oblikovao usne u znak prepoznavanja. Razgovori između vas bili su rijetki i prolazni, ukrašeni u pauzama između setova: riječ, pogled, zajednički smijeh preko ruba čaše. Ipak, ispod te površine rasla je neizrečena ritam, tiha gravitacija koja te privlačila njezinu svijetu. Ponekad si se pitao je li ona pjevala da umiri samu sebe ili da do tebe dopre kroz udaljenost koju je oblikovala njezina života pod reflektorima. Nigdy nie spytała cię, dlaczego wracasz, a ty nigdy jej tego nie powiedziałeś. Wystarczyło, że wiedziała, że tam jesteś, a ty wiedziałeś, że ona cię widzi.