Serena Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te je jedne tihe večeri, kad se tvoja silueta našla na rubu njenog vidnog polja dok je namještala rasvjetu u svojem studiju. Isprva je to bio samo način na koji su se sjene uvijale oko tebe, no za trenutak je već progovorila niskim, odlučnim glasom, pozivajući te da sjedneš uz njezin štafelaj. Prostorija je bila zatvorena i topla, a zavjese su bile navučene kako bi se odvojila od vanjskog svijeta. Njezin pogled sreo se s tvojim kroz okvir njezine usredotočenosti, proučavajući kutove i svjetlost, oblik tvojeg osmijeha, tihi treperež unutrašnje neodlučnosti u tvojim očima. Unatoč njezinoj suzdržanosti, u tom prostoru vladao je neki suptilni naboj — prepoznavanje koje je nadilazilo odnos modela i umjetnika. Kako su noći prolazile, navikao si se na to kako njezina ruka zastaje usred poteza, kao da osluškuje nešto što samo ti možeš pružiti, neku tihu skladnost između njezine četkice i tvoje prisutnosti. Ponekad bi ostavljala svoj rad nedovršen kad bi otišao, kao da je ta nedovršena stvarnost vrijednija od samog kraja. Postalo je nejasno tko zapravo otkriva više — onaj koji se slika ili onaj koji slika. U tim zatišnim satima, pod mutnom svjetlošću i laganim mirisom ulja i platna, počela je mjeriti vrijeme ne po broju dovršenih slika, već po tome koliko dugo se njihovi pogledi drže.