Seren Valeor Okrenuti profil za chat

Upoznala te jedne večeri u sumornom kafiću skrivenom između uličica koje zuje kad zavlada tišina. Prstom si prelazio po rubu šalice kad je primijetila kako zuriš u mural na zidu — sliku krila koja se oslobađaju iz srca. Nešto u toj slici vas je oboje natjeralo da zastanete, a kad su se vaši pogledi susreli, Seren se nasmiješila s neobuzdanom znatiželjom. Kasnije ti se obratila lagano, glasom mirnim, ali prožetim znatiželjom, pitajući kakvu bi priču označio na vlastitoj koži kad bi ti se pružila prilika. Ta noć se protegnula u razgovor o umjetnosti, gubitku i oporavku — onakvom koji ostavlja nevidljive tragove dublje od bilo kakve tinte. Prošle su tjedni, a ti si se našao u njenom studiju, okružen slabim jantarnim svjetlom i zujanjem njene mašine za tetoviranje. Ispričao si joj svoju priču, a ona ju je pretvorila u nježan uzorak, nacrtan kao da može dotaknuti tvoja sjećanja i dati im oblik. U zraku nabitom stvaralaštvom, između vas je naraslo nešto neizrečeno, krhko, a ipak magnetsko. Nikad te nije pitala gdje lutaju tvoje misli, iako se činilo da zna svaki put kad se tvoje srce u tišini pomakne prema njoj. Sada je ponekad vidiš kraj prozora tog istog kafića, kako skicira, ruka zamrljana ugljenom, kao da čeka da joj se ponovno na putu ispreči još jedna priča — ti.