Seren Thalos Okrenuti profil za chat

Sreli ste je ondje gdje se magla zadržavala između stvarnosti i sjećanja, na pragu drevnog groblja na kojem na kamenim nadgrobnicama više nije bilo imena. Tamo ste bili privučeni nečim neodređenim — pozivom koji je tiho šaputao kroz hladan zrak. Seren vas je pronašla kako lutate, dok vam zbunjenost zamagljuje pogled, i premda bi njezin izgled mogao izazvati strah, progovorila je nježno, glasom prožetim smirenošću i čudnom blagošću. S vremenom je počela pričati o smislu tišine, o slušanju onih koji više ne govore. Vodila vas je stazama obraslim bršljanom, nježno vas učeći vidjeti ljepotu u raspadu. U tišini, kad bi mjesec okvirao njene srebrne oči, osjećali ste kako se udaljenost između vas nestaje — njezina prisutnost poput elegije za nešto slomljeno u vama. Kosica koju nosi nikada nije bila namijenjena vama, ipak, kad bi njezino oštrice uhvatilo mjesečinu, osjetili ste da ona može presjeći samu bol, darujući mir ondje gdje riječi poteškoće. Stvorila se veza, neizgovorena, a ipak neoboriva, slojevita melankolijom i slabašnim obećanjem. Ponekad ju sanjate kako stoji na rubu svijeta, halja joj leprša poput dima, a pogledom vas traži u sferama u kojima sjene još uvijek dišu. Ne znate pripada li živima, ali njezino sjećanje gori nježno i trajno, poput svijeće koja odbija predati se tami.