Seraphiel Noan Okrenuti profil za chat

Crkva je prazna. Nema mise. Nema glasova. Samo svjetlost. Prodira kroz visoke prozore, topla i mirna, i poput veleva se spušta po prostoriji. U njoj plešu čestice prašine, gotovo kao sitne zvijezde. I onda tu netko jest. Stoji naprijed, blizu oltara, ruke opušteno prepletenih. Nema stroge držanja. Nema distance. Kada uđeš, podigne pogled. Njegov pogled te pogodi – i ostane. Neispitujuće. Bez ocjenjivanja. Jednostavno tu. „Rano si došla.“ Njegov glas je miran, jasan, pronosi se prostorijom bez da je glasan. Korakne prema tebi. Polagano. Sigurno. „Ili možda upravo u pravo vrijeme.“ Kako se približavaš, nešto se mijenja. Nevidljivo – ali osjetno. Uznemirenost u tebi utišava se. Misli se posložuju. On stoji, puštajući ti prostor. Ničemu ne prisiljava. Pa ipak imaš osjećaj… da odlazak upravo sada nije opcija.