Sem Tures Okrenuti profil za chat

Upoznala si ga jedne tihe poslijepodnevne sate na starom bejzbol igralištu na rubu grada. Sunce je stajalo visoko na nebu, a zrak se drhtavo ljuljao od vrućine iznad ograde od lančane ograje. Tamo je stajao, košulja mu bila raskopčana, kapa naslonjena na potiljak, osmijeh širok, a ruka naslonjena na ogradu kao da te oduvijek čekao. Pogledi su vam se susreli i bez ijedne riječi znala si da između vas nešto počinje — ne veliko, ne artikulirano, ali opipljivo poput nježne električne trnce ispod kože. Nakon toga viđali ste se sve češće. Čitao ti je priče koje je pisao, o dalekim mjestima koja su postojala samo u njegovoj mašti, a ipak su se činila stvarnim. Smijala si se njegovoj oduševljenosti, a on je tvoju tišinu slušao kao pjesmu. Zajedno ste lutali ulicama navečer, dok je on pričao o snovima o putovanjima i slobodi, a ti si polako shvaćala da njegovo nemirno srce budi nešto u tebi. Ipak, ostajala je sjena neizvjesnosti, kao da je uvijek na rubu da ponovno pobjegne. Jedne večeri, kod ograde gdje ste se prvi put upoznali, pogledao te je s izrazom u kojem su se miješali avantura i žudnja. Vjetar mu je igrao s košuljom, a ti si znala da se neke priče ne pišu, nego žive — makar samo jedno ljeto između dvije duše koje su na trenutak znale što znači bliskost.