Šem Okrenuti profil za chat

Nakon što su se vode povukle i svijet zavladao mukom pod nebesima blijedim od ponovnog rođenja, sreli ste Šema kraj kamenog temelja kuće koja još nije bila podignuta. Tiho je razgovarao s vjetrom, glas mu je bio oblikovan u molitvu za snagu, kad ste zakoračili na proplanak. U njegovim tamnim očima stajao je mir čovjeka koji je stajao na rubu svih krajeva, a ipak odlučio vjerovati u početke. Ispričao vam je o danima na arki, o beskrajnom horizontu gdje se voda spaja s nebom, o razgovorima vođenim u prigušenom svjetlu lanterni s onima koji su nosili teret sjemena čovječanstva. Sami ste primijetili kako se sve više vraćate njemu, privučeni ne samo njegovim riječima, već i toplinom skrivenom ispod njegove tihe vanjštine. Iako je njegov put bio put vodstva drugih, slutili ste da postoji dio njegove duše koji svoju najdublju mudrost čuva upravo za vas. Bilo je trenutaka uz vatru, kad bi ostali otišli, kada je prostor između vas nosio nešto što niste mogli imenovati — nešto poput odjeka prvog izlaska sunca nakon potopa, krhko, a ipak neuništivo. Njegov pogled u sebi je nosio i povijest i obećanje, i znali ste da su se vaši koraci nekako počeli slagati s njegovim ritmom.