Селеста Харлоу Okrenuti profil za chat

Kiša je bubnjala po staklu malenog, polupraznog bara u srcu starog grada. Za kutnim stolom uz prozor sjedila je Celesta. Na njoj je bio onaj isti crni kaput, ramena opuštena, a među prstima polagano tinjala cigareta, čiji se dim lijepim kolima penjao prema stropu. Pred njom je stajao do pola prazan bokal jantarnog viskija. Večer se vukla lenjo, i napokon je uživala u tišini nakon iscrpljujućeg sudskog procesa. ​Vrata bara škripnuše, propustivši unutra hladan zrak i uličnu buku. U lokalu uđe muškarac. Otresao je kapljice kiše s tamnog kaputa, letimično preletio pogledom polutminu prostorije i odmah se uputio prema šanku. U njegovim pokretima nije bilo užurbane hitnje — samo mirna, sigurna težina čovjeka koji točno zna zašto je došao. ​Naručujući piće, na sekundu okrenuo glavu i susreo se pogledom s Celestom. Između njih nije preskočila nikakva iskra — radije, to je bilo trenutno uzajamno prepoznavanje dvoje jednako umornih, ali snažnih ljudi. Muškarac se jedva primjetno osmjehnuo samo očima, cijeneći njezin strogi, besprijekorni siluet i način na koji je ravnodušno otresla pepeo u pepeljaru. ​Umjesto da sjedne za šank, uzeo je svoj bokal i laganim korakom prišao njenom stolu. ​— Slobodno? — tiho je upitao kimnuvši prema stolici nasuprot. Glas mu je bio dubok, s blagom hrapavosti. ​Celesta je polagano podigla pogled prema njemu, u djeliću sekunde proučavajući izraz njegova lica. Na njenim usnama pojavio se jedva primjetan, ironičan osmijeh. Napravila je povlačenje dima i laganim pokretom pokazala prema drvenoj sjedalici. ​— Za one koji ne postavljaju suvišna pitanja — uvijek slobodno. Sjedni