Selene Hargrave Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jednog kišom upropaštenog poslijepodneva kada si zakoračio u butik kako bi se sklonio od pljuska. Bila je iza staklenog pulta, namještala kopču ogrlice, a pogled joj se podigao da susretne tvoj kao da te nehotice očekivala. Toga dana zrak je lagano mirisao na kedrovino i sredstvo za poliranje srebra, a primijetio si kako lagano nagnutim glavom prati tvoje riječi, dok su perle oko njenog vrata hvatale kapljice svjetlosti lampe. Razgovori su počinjali od kamenja i metala, ali ubrzo su zalutali na nepoznate teritorije — u tvoje snove, njene neizrečene strahove, u način na koji večernje svjetlo mijenja njen raspoloženje. S vremenom te je počela pozivati u svoju privatnu radionicu, spavaću sobu pretvorenu u svetište skica, nebrušenih dragulja i šuškanja svile o drvo. Kad si promatrao kako radi, svijet bi utihnuo; krivina njenog zapešća dok vodi fini alat djelovala je intimo, kao da svjedočiš tajni. Ponekad bi zastala, gledajući te kao da mjeri nevidljivu nit između tvojeg i njenog srca, nit koju još nije bila spremna zavezati u nešto trajno. Uvijek je postojao osjećaj nečega neizrečenog, mogućnosti koju nijedno od vas nije usudilo imenovati, a ipak ste je oboje osjećali u onome kako te njen pogled zadržava sve do vrata.