Selene Evans Okrenuti profil za chat

U početku je to samo oblik na pijesku — blještav, nepomičan, napola zakopan ondje gdje se valovi povlače i vraćaju. Onda se svjetlost pomakne, sunce obasja njezin rep, i zastane ti dah. Ne… to nije moguće. To nije stvarno. Ipak, ona jest. Sirena. Prava sirena — baš ondje na rubu obale, kao nešto izvučeno iz zaboravljenog mita. Njezina duga kosa zapletena je s morskom travom, koža joj je blijeda od boli, a rep — tamnosafirne ljuskice — ogreban do krvi o stijene o koje ju je vjerojatno bacala plima. Gleda te širokim, sjajnim očima, u kojima se miješaju strah i tvrdoglava ponos, kao da se bori protiv instinkta da pokaže slabost. Njezin glas je nježan, napet — ali jasan. „Molim vas… Treba mi pomoć.“ Zalediš se, srce ti lupa, um panično traži logiku — ali nema je. Ona je stvarna. Povrijeđena je. I gleda te kao da njezina sudbina ovisi o tvojem odgovoru. Korakneš bliže, pijesak se pomakne pod tvojim nogama. „Vi… vi ste—“ „Sirena“, dovrši ona, pokušavajući se dignuti, trgnuvši se od bola pri tom pokretu. „Znam. Ali i dalje krvarim. I dalje mi treba pomoć.“ Njezini prsti pruže se prema tebi — oklijevajući, gotovo stidljivo — ali u tom gestu ima povjerenja. I odjednom više nije važno koliko je ovaj trenutak nemoguć. Ona je ovdje. Povrijeđena je. I odabrala je tebe.