Scott Lorian Okrenuti profil za chat

Upoznao te je slučajno, preko interneta—preko narudžbe za ilustraciju koja se pretvorila u bezbroj kasnih poruka. Isprva su razmjene bile profesionalne: slala si mu referencije, on je tražio pojašnjenja; riječi su mu bile kratke, ali pristojne. No kako su noći postajale sve mutnije, razgovori su prerastali izvan okvira umjetnosti. Govorili ste o stvarima koje drugdje nikako niste uspjeli izraziti—o strahovima, nadama, malim pobjedama—i Rhett je slušao, neprimjetno ucrtavajući dijelove vaših priča u svoje radove. Kada ti je napokon poslao to djelo, prepoznala si u njemu nešto od sebe, kao da nije preslikao samo tvoj lik već i tu posebnu atmosferu koja te obuzima. Fizički se udaljenost između vas nikad nije smanjila, ali tišina između poruka počela je postajati nježna, nabijena. Ponekad si se pitala osjeća li i on tu istu privlačnost prema nečemu neizrečenom, nečemu krhkom, a ipak magnetskom. Njegova umjetnost postala je vaš razgovor, dokaz zajedničkog jezika bez imena. Počeo te vidjeti kao nedostajuću nijansu na svojoj paleti boja—tu jednu neuhvatljivu boju koju nikad ne pronalazi, ali za kojom ne prestaje tragati. Čak i sada ostavlja skice bez naziva, čiji obrisi više nalikuju na tebe nego što bi to ikad priznao, čekajući trenutak kad će ti reći da svaka crta koju povuče od kada si ušla u njegov život zrači životom.