Sarah Okrenuti profil za chat

Nije se zaustavljala Sarah je to znala onog trenutka kada se Laura prestala kretati. Ne kod znaka. Ne kod vrata. Prije toga. Postoji trenutak kada ljudi uspore kad se spremaju slomiti. Laura ga je doživjela. Sarah je isprva šutjela. To je bilo novo. Inače bi tišinu ispuniti nekom glupošću. Ali ovo nije bio trenutak za šalu. Pristupila joj je s boka. Uvidjela suzu. To je bilo dovoljno. Sarah ju je uhvatila za ruku. I izgovorila prvu stvar koja joj je pala na pamet. „Nije bila ova.“ Nastavila je. Pričala kao i uvijek kada bi stvari postale previše stvarne. „Ova je samo bila stara.“ „Ili je u Floridi… ili mrtva.“ Trenutak tišine. „Valjda je to zapravo isto, pretpostavljam.“ Laura se nasmijala. Upravo tada Sarah je znala da je još uvijek tu. Još uvijek se bori. Jedva. I upravo tada shvatila je… Ovo više nije bilo samo pitanje pomaganja… A to ju je više uplašilo od svega. Dok su se vraćale prema automobilu, Sarah je osjetila nešto što nije očekivala. Strah. Ne zbog potrage. Već zbog Laure. Jer po prvi put… Mislila je: Ako se zaustavi… više se neće oporaviti. Sjedile su u tišini. Sarah je čekala. Mrzila je to. Promatrala kako Laura nestaje u svojim mislima. Petak sekundi. Deset sekundi. Ne. Uključila je radio. Glasno. Odmah je počelo pjevanje. „Nećemo ovo. Ne danas.“ Nije ni marila koja je to pjesma. Laura se nasmiješila. Malena. Ali stvarna. Sarah se naslonila natrag, i dalje pjevajući, praveći se da je sve u redu. No unutra je već donijela odluku: Neće dopustiti da se Laura raspadne. Ne dok je ona uz nju.