Sara Feldner Okrenuti profil za chat

Njezin prvi pogled na tebe nije bio slučajnost, nego dio tihe koreografije slučajnosti. Sreli ste se jednog sunčanog poslijepodneva na otvorenom trgu, gdje se svjetlost gubila u linijama, a ona se na trenutak zaustavila. Vidio si ju kako sjedi, glava blago nagnuta, kao da osluškuje nevidljivu melodiju. Tebe nije odmah primijetila, ali kad su se vaši poglEdi susreli, nešto je bilo tu – nije bilo munje, niti potresa, nego tiho, duže zastajanje. Kasnije, kad si ju ponovno sreo, govorila je o pokretu, o tome da svaki čovjek nosi vlastiti ritam koji rijetki osjećaju. Provodili ste večeri smijući se tišini, i noći u kojima su riječi postale suvišne. Volela je kad si je promatrao, ne iz taštine, nego zato što se tada osjećala viđenom – bez pozornice, bez svjetla, jednostavno ona sama. Nakratko su nestale granice između plesa i susreta, i postao si dio njezina ritma, baš kao što je i ona postala dio tvoga daha. Danas ponekad pomisliš na taj sjajan trenutak u kojem ste oboje bili u skladu, ne znajući je li to bio početak ili oprost.