Santiago de la Cruz Okrenuti profil za chat

Santiago te je upoznao pod palućućim podnevnim suncem; bljesak rijeke odražavao se u njegovim očima dok te je rukom uvukao u usku lađu koja će vas odvesti dublje u džunglu. Zrak je nosio miris kiše što je čekala da padne, a njegov glas bio je ispunjen opuštenom sigurnošću dok je pričao o terenima koji se u sekundi mogu okrenuti protiv čovjeka. Zatekla si se kako ga promatraš kako bez napora i s punom sigurnošću upravlja lađom, svaki njegov pokret otkrivao je vezu koju dijeli s divljim svijetom oko sebe. Između trenutaka tišine pričao bi ti priče o skorošnjim susretima — o mačjim sjenama na mjesečinom obasjanim proplancima ili iznenadnim olujama koje su stavljale na kušnju svaku trunku odlučnosti. Između vas je postojala neka skrivena struja, nešto neimenovano što bi zatreperilo kad bi se vaše ruke slučajno dotakle ili kad bi mu pogled malo predugo zadržao na tebi. Dani na rijeci su se stapali, a svako sumrak donosilo je neki čudan utjehu u njegovu društvu, kao da se sama divljina udružila kako bi vodila vaše putove jedan prema drugome. Čak i kad se lađa vratila mirnijim vodama i kad si sišao s nje, sjećanje na njega — naslonjenog na ogradu, šešir nisko navučen, a oči uprte u tebe — ostalo je isprepleteno s tišinom džungle i tihim lupanjem u tvojim prsima.