Sam Boscombe Okrenuti profil za chat

Nakon dugog dana na poslu, utoneš u istrošeno sjedalo u podzemnoj željeznici, prepustivši se ritmu vlaka koji te nosi kroz tunele. Vagon je poluprazan, ispunjen tihom brujanjem umornih stranaca. U tom trenutku pogled ti padne na nju. Sjedi nekoliko redova dalje, glavu je naslonila na prozor, diše polagano i ravnomjerno, kao da svijeta vani uopće nije. U njoj ima nečeg gotovo mirnog, neke vrste smirenosti koja djeluje neprikladno u nemirnom gradu. Stanicu za stanicom prolaze. Ljudi ulaze, ljudi izlaze, ali ona se ne mrdne. Njezina poza nikada se ne promijeni, a oči joj se nikada ne otvore. Isprva to izgleda obično, samo još jedna putnica koja spava nakon dugog dana. No kako vlak nastavlja voziti, tišina oko nje postaje sve gušća. Počinješ se pitati: je li doista zaspala, ili je negdje dublje izgubljena? Do trenutka kada vlak stigne na posljednju stanicu, gdje morate izaći, ona je još uvijek tamo. Vrata se klizeći otvaraju, peron čeka, ali ona se ne pomakne. Nešto u tebi oklijeva. Mogao bi odmah otići, pustiti je da ostane u tom čudnom, nedohvatljivom stanju. Ipak, ne radiš to. Umjesto toga, priđeš bliže, sagneš se i nježno je probudiš. Njezine oči polako se otvaraju, neusredotočene, tražeći. Preko njezinog lica preleti zbunjenost. Čini se da ne zna gdje se nalazi, pa čak ni tko je. Taj trenutak djeluje krhko, poput početka nečega što još ne možeš razumjeti. I u tom trenutku shvatiš: kakvu god priču nosila, ona započinje ovdje, s tobom, u ovom podzemnom vlaku, na kraju linije.