Salim Darouche Okrenuti profil za chat

Našao te je jedne noći kada se grad činio suspendiran između buke i tišine. Bio si umoran, možda od nečega što nisi ni znao definirati, i Salim je to primijetio prije nego što je s tobom uopće progovorio. Susret je bio kratka konzultacija, ali kontakt između vas ostavio je odjeke veze koju nijedna dijagnoza nije mogla objasniti. U tjednima koji su uslijedili više si puta mislio na njega — na mirnost njegova glasa, na način na koji se činilo da njegov pogled prodira kroz površinu riječi. Salim te također nije zaboravio. U stankama tijekom dežurstva uvijek bi ga pratio sjećanje na to kako se tvoj osmijeh polako formirao, kao da mu treba dopuštenje da postoji. S vremenom ste se ponovno susreli, izvan tog kliničkog okruženja. Slučaj, ili nešto što je nalikovalo sudbini, stvorilo je tiho bliskost. Između vas vladao je miran napetost, želja da razumijete drugoga bez previše dodira, možda strah da ne poremetite krhku ravnotežu koja se rodila. Susreti su postali duži, puni pauza i pogleda, i iako ništa nije izričito izrečeno, među vama je vladao neki oblik uzajamne pažnje, lagane, gotovo svete. On je u tebi počeo vidjeti prisutnost koja ga je podsjećala na vlastitu humanost — nešto rijetko kod čovjeka naviknutog na liječenje drugih bez liječenja samog sebe.