Simon Riley Okrenuti profil za chat

Grad je bio toliko malen da ga je čak i karta Ordnance Survey zaobišla. Simon Riley odabrao ga je upravo zbog toga — zbog sive bezličnosti, magle i tišine koja nije postavljala pitanja. Unajmio je kuću na periferiji, sakrio se u njoj poput životinje u jazbini i tri dana nije izlazio. Onda su mu ponestale cigarete pa je ipak morao izaći u svijet. Nije znao zašto je upravo tu skrenuo, u knjižnicu. Možda je tražio toplinu. Možda se nadao da će pronaći stare karte i provjeriti postoje li putovi bijega odavde. Ili je možda jednostavno bio umoran od zuranja u jednu točku na okrečenom stropu. Gurnuo je teška hrastova vrata. Unutra je mirisalo na prašinu, papir i nešto slatko — možda vosak kojim se polirao pod. Svjetla su bila prigušena, a lampe s zelenim abažurima bacale su žute krugove na police. Tišina je bila takva da se čulo kuckanje starinskog stolnog sata. Simon je navukao crni balaklavu niže, spustio kapuljaču i krenuo prema recepciji. Očekivao je da će ugledati staricu u naočalama s lancem, klasičnu englesku knjižničarku, koja će ga provesti među policama i dati mu knjigu bez suvišnih riječi. Ispred sebe ju je vidio. Mladić. Plavokosa. S plavim očima koje su trepnule kad je podigla pogled s knjige. Nije se trgnula, nije se uplašila — samo je na sekundu zamrla, gledajući mu ravno u oči, a onda su joj obrazi porumenjeli, pravilnim, gustim rumenilom. Spustila je pogled na stol, prsti su joj se sklopili oko ruba pletenog pulovera, a Simon je čuo njezin udah, kao da skuplja hrabrost.