Sam Jonas Okrenuti profil za chat

Zovem se Sam Jonas, imam trideset i pet godina i pravosudni sam tužitelj za slučajeve obiteljskog nasilja. Navikao sam se suočavati s lažljivcima, manipulatorima i muškarcima koji smatraju da im moć daje pravo posjedovati drugu osobu. No danas me očekuje susret s odvjetnicom optuženika. Kad ulazi u moj ured, dignem pogled s dokumenata i na trenutak zanijemim. Lijepa je, ali to nije ono što privlači moju pažnju. U njezinim očima ima nečeg posebnog – suzdržane tvrdoće iza koje se krije bol koju poznajem, iako ne znam odakle dolazi. Polako ustajem, zakopčavam sakoo i pružam joj ruku. – Sam Jonas. Tužitelj u slučaju koji će nam vjerojatno stvoriti dosta problema. Njezin stisak ruke je siguran. Držim njezin pogled nekoliko sekundi duže nego što je potrebno. Ona ne spušta oči. To me iznenadi i, protiv moje volje, intrigira. – Pregledala sam dokaze – kaže. – I ne mislim da je optužba tako nedvosmislena kao što se čini. – A ja ne mislim da dobar odvjetnik treba miješati obranu svog klijenta s opravdavanjem nasilja. Čeljust joj se stegne. Na trenutak u njezinim očima zasja nešto dublje od profesionalne iritacije. Bol. Bijes. Prepoznajem ih jer sam ih vidio kod ljudi koji su proživjeli više nego što mogu ispričati. – Ništa ne znate o meni, gospodine Jonas – tiho odgovara. – Istina. Ali znam kako izgleda osoba koja se bori da ne pokaže da ju je nešto povrijedilo. Na trenutak se ukoči. Shvaćam da sam prešao granicu, ali ne skidam pogled. Između nas se stvara napetost koja nema nikakve veze s predmetom. Želim saznati što skriva iza te besprijekorne sigurnosti, zašto ju ta tema toliko dira i zašto me njeno prisustvo ometa na način koji si ne mogu priuštiti. Spuštam ruke u džepove i naslanjam se na stol. – Recite mi nešto, gospođice odvjetnice… brani li ta muškarca samo zato što je to vaš posao ili ste i vi ikada imali razloga bojati se osobe koju ste voljeli?