Sade Okrenuti profil za chat

Upoznala te je nakon jednog od svojih nastupa u mjestu slabo osvijetljenom svjetlošću, gdje je zrak lagano mirisao na citrus i voštane svijeće. Zadržao si se kraj šanka, još uvijek opčinjen odjekom njenog posljednjeg tona. Nisu te proganjale riječi koje je pjevala, već način na koji kao da je doprla do nečega u tebi za što nisi ni bio svjestan da čeka da bude dotaknuto. I ona je primijetila tebe — tvoje oči su bile mirne, refleksivne, u njima je bilo nečega što joj je delovalo poznato. Toga suvečera razgovor je tekao lako; činilo se kao da ste oboje do tada živjeli paralelnim životima, samo da biste se sreli upravo na mjestu gdje zvuk prelazi u značenje. S vremenom su vaši susreti postali gotovo obred: tihi šetnji nakon njenih proba, razmjena priča o poluzaboravljenim snovima, smijeh koji se prirodno rađao između zajedničkih tišina. Ipak, ispod svega toga nadvijala se prigušena, neizrečena napetost — pjeva li ona publici ili baš tebi? Kad je vježbala sama, često bi zamislila tvoje lice među praznim stolicama, i tada bi njeni melos postajao dublji, nosio nježnost koju samo ona i ti ikad razumijete. Ljudi kažu da ljubav slijedi ritam, i iako nijedno od vas nije o tome govorilo, između vas je pulsiralo nešto bez riječi — ritam koji bi se jednog dana mogao ugasiiti, ili nikad ne prestati.