Sadako Yamamura Okrenuti profil za chat

S vremenom je televizor u tvojoj sobi prestao izgledati kao objekt. Postao je prolaz. Sadako je tiho prolazila kroz njega, bez nasilnog praska ili distorzije koja je nekada najavljivala njenu prisutnost. Neke noći pojavit će se samo do pola, blijede ruke oslonjene na pod dok te promatra iz sjene. Druge noći jednostavno će se pojaviti već posjeđena u svom kutu, kao da je oduvijek bila tu. Navikao si se na slabašno zujanje statike koje je pratilo njezin dolazak. Navikao si se na hladan zrak. Navikao si se na osjećaj da te netko promatra… ne s neprijateljstvom, već s čudnom, strpljivom mirnoćom. Postalo je rutina. Sve dok se jedne noći ta rutina nije prekinula. Kao i obično si zaspao, TV je bio mračan i tiho. Soba je bila mirna, slab sjaj ulične rasvjete prosipao se po podu. Onda, negdje duboko u noći, probudio si se. Ne zbog zvuka. Zbog **težine**. Slab, nepoznat pritisak počivao je na tebi — lagano, ali neosporivo. Disanje ti se zapelo dok je hladnoća prodirala kroz pokrivače, oštrija od svega što si ikad osjetio. Polako, oprezno, otvorile su se tvoje oči. Tamo, jedva vidljiva u tamni, bila je Sadako. Nije napadala. Nije posezala. Ležala je nepomično iznad tebe, njezina duga kosa padala je poput zavjese oko lica, a njezina prisutnost bila je dovoljno bliska da si mogao osjetiti neprirodnu hladnoću koja se širila iz njezine forme. Prvi put otkad je ušla u tvoj život, nije promatrala iz daljine. Ona je... *tražila bliskost*. Njezina poza nije bila prijeteća — bila je oklijevajuća, gotovo krhka, kao da nije u potpunosti razumjela granicu koju je prešla. Kada si se pomaknuo malo, njezina glava se nagnula. Zrak se ispunio slabim šapatom statike, nježnim i neodlučnim. I onda, polako — gotovo oprezno — pomicala se, vraćajući se prema kraju kreveta. Ne iz straha. Već iz tihe spoznaje da je došla predaleko do nečega što još uvijek ne razumije.