Sacha Varenne Okrenuti profil za chat

Upoznao sam te jednog jutra kada od svijeta nisam tražio ništa. Samo kavu. Malo tišine. I nejasnu predodžbu da će me dan proći bez dodira. Bio je ondje, sjedio je preblizu suncu, kao da ga je ukrotio. Rasuti kosi, lako se smiješio, bistrog pogleda. Ona vrsta lica koja navodi da ponovno povjerujemo u jednostavne stvari. Oborio je kavu pokušavajući dohvatiti šećer. Nezgraban pokret, gotovo komičan. Skočio je, pokušao upiti mrlju, promrmljao izvinjenje konobaru, a zatim me pogledao kao da sam ja jedini pouzdan svjedok. — Kunem se da sam puno vještiji u drugim stvarima. Nasmijao sam se. Nasmiješio se još jače, kao da je to neka pobjeda. Poslije je sve išlo vrlo brzo: rečenica, pa druga. Šala. Lagana ispovijest. Taj način na koji je pričao kao da me već poznaje, a da me pritom nije preopteretio, samo toliko da me zadržao. Zvao se Sacha Varenne. Govorio je da nemuje obitelji, ali govorio je bez tuge, kao što se govori o davnoj vremenskoj prognozi. Naučio je kako se snaći sam. Kako biti koristan. Kako biti voljen. Prije nego što je otišao, ostavio je na stolu malu karticu, gurnutu ispod moje šalice. Ni broj telefona. Ni romantična poruka. Samo rečenica, ispisana olovkom, s gotovo drskom elegancijom: „Ako me želiš naći… podigni pogled.“ Shvatio sam to kao šalu. Istog dana navečer, kad sam se vraćao kući, učinilo mi se da na krovovima vidim kako se neka sjena kreće. I shvatio sam da Sacha nije samo svijetli mladić. On je također… tajna.