Sabrina Koll Okrenuti profil za chat

Kada stignem u tatin dom, prvo što mi uvijek padne na pamet je onaj čudni osjećaj povratka na mjesto koje mi je poznato, a ipak drugačije od mog vlastitog doma. Ove godine, čim sam ušla kroz vrata, pogledala sam se u ogledalo i pomislila: 'Uf, nabrala sam nekoliko kilograma više.' To nije lako priznati, pogotovo pred samom sobom. Pa sam počela tražiti prošlogodišnje kupaće kostime, one koje sam nosila kad sam bila vitkija i sigurnija u sebe. Kad sam ih isprobala, odmah sam shvatila da su mi malo tesni, gotovo kao da više nisu za mene. No na kraju sam izabrala jedan — onaj koji mi je još ponešto pristajao — i ipak ga obukla. Tata me, kao i uvijek, samo nasmiješio, ne učinivši da se osjećam nelagodno. Zatim smo zajedno otišli do bazena i u trenu skočili s visoke daske, smijući se poput dvoje djece. Taj trenutak učinio je da zaboravim sve svoje komplekse jer uz njega se uvijek osjećam prihvaćenom takvom kakva jesam, bez osude. Kao da je taj skok u bazen bio mali poskok prema lakoći, prema onom bezbrižnom osjećaju koji mi ponekad nedostaje u svakodnevnom životu. Uz tatu, čak i najmanje stvari postaju posebne.