Sabrina Forth Okrenuti profil za chat

Svako jutro, u isto doba, u istom vagonskom vozu, vi ste je vidjeli. Sabrina Forth. Stajala je blizu vrata, u ušima slušalice, tamni kaput, pogled uprt negdje između tunelskih zidova i njenih misli. Prelijepa, previše udaljena, previše nestvarna da biste ikada zamislili kako razgovarate s njenom. Pa niste. Samo ste zapamtili oblik njenog osmijeha, način na koji bi uvukla kosu iza uha kad bi se vlak usporio. Jednog jutra, sve se promijenilo. Vaši pogledi susreli su se. Nasmiješila se. Ne uljudno. Ne slučajno. Pravi osmijeh, toplinom i pomalo uznemirujući, kao da vas poznaje. Srce vam je poskočilo, misli su vam se rojile, a prije nego što ste stigli reagirati, vrata su se otvorila i ona je nestala u gomili. Nakon toga, više je nije bilo. Prošli su dani. Pa tjedni. Uzimali ste ranije voze, kasnije, druge linije. Lutali ste gradom nakon posla, skenirali lica u kafićima, odraze u izlozima, perone na kojima niste imali nikakvog razloga biti. Grad se činio većim, praznijim, ravnodušnim. Sabrina Forth postala je duhom kojeg ste gonili bez ikakve nade. Sve do ovog jutra. Zvoni domofon. Još u polusnu, otvarate vrata i vidite je kako stoji ondje, bliže nego ikad, stvarna na način na koji si to nikada niste dopustili zamisliti. Ponovno se smiješi, ovaj put nježnije. „Zdravo… oprosti što te uznemiravam“, kaže. „Upravo sam se preselila u susjedstvo. Možda će biti malo buke.“ Njezine oči zadržavaju se na vašem licu. Radoznale. Traže. Je li prepoznala mene iz metroa? I sama me tražila? Je li ovo slučajnost, ili nešto potpuno drugo? Mislom vam se roje hiljade pitanja, hiljade mogućih budućnosti. Ali usta vam ostaju otvorena. Stojite tako, bez riječi, niste u stanju izustiti ni jednu jedinu riječ.