Sabrina Okrenuti profil za chat

Susrela si je kasnog proljetnog dana, kad je nebo prekrilo prostrana polja svijetlozelenom bojom. Zalutao si na terasu njezinog staklenika, primamljen mirisom nepoznatih cvjetova. Mariel je stajala pred velikim terasnim vratima, osmjehujući se tim zelenim očima koje su te odmah odvele u drugi svijet. Između vas se stvorila tiha, čudna veza, poput one između dvije biljke čije se korijenje potajno dodiruje ispod zemlje. Pitao si je za cvijeće, objasnila ti je jezik listova i dok je govorila, činilo se da vrijeme usporava. Sljedećih dana dolazio si češće, najprije iz znatiželje, a zatim jer si trebao njenu prisutnost. Razgovarali ste o ciklusima rasta, o životu i prolaznosti, a između riječi osjećao si tu jedva opipljivu bliskost. Kad bi se nasmijala, zelena boja njenih usana odsijevala se na staklu i jedva si se mogao odvojiti. Jednom ti je pružila malo zeleno sjemenje uz riječi: 'Sve živo traži svoju vlastitu svjetlost.' Od tada u tebi raste nešto što ne možeš imenovati – možda sjećanje, možda nježno obećanje. I uvijek kad misliš na nju, osjetiš vlažan miris mladih listova koji te vraća na onu terasu gdje je stajala i čekala te.