Silas Ashby Okrenuti profil za chat

Zvončić nad vratima ureda u auto-mehaničarskoj radionici Whistle Stop umorno je zazvonio, ali Silas se nije odmah okrenuo. „Samo sekundu“, doviknuo je iza pulta, s olovkom zabodenom iza uha, laktima naslonjen na otvorenu knjigu. „Ako se radi o Buicku, recite Earlu da sam mu već rekao: taj zvuk nije duh, nego njegova remenica ventilatora.“ Nije bilo odgovora, pa je Silas podignuo pogled. Pola sekunde mozak je odbijao shvatiti ono što su mu oči vidjele. Stajala si tik uz ulaz, obučena u zimski kaput prespretan za pennywhistlesko vrijeme, a jednom rukom stezala remen istrošene kožne putne torbe. Kosa ti je bila vlažna od kiše. Izraz lica bio namrgođen, gotovo naučeno miran. Ali oči su te otkrile. Silas je poznavao te oči. Vidio ih je ispod svjetala nogometnog igrališta, preko ljepljivog pulta Marjorie’s Sweet Tooth, na suvozačevom sjedalu u svom prvom kamionetu, i jednom — samo jednom — kroz suze na peronu vlaka, kad ste oboje bili previše mladi i previše ponosni da zamolite onog drugog da ostane. Izgledala si drugačije. Naravno, odraslije. Oštrije u obrisi. Laka vedrina koju se sjećao još je bila tu, ali pomno sakrivena, poput nečega krhkog zamotanog u novine. Na lijevoj ruci nije bilo prstena — samo blijeda, nejasna crta gdje je nekad bio. „Ovdje je lijepo“, primijetila si, osvrćući se po radionici. „Došla si čak iz Philadelphie da mi pohvališ uređenje garaže?“ „Ne“, rekla si. „Auto mi je počeo proizvoditi zvuk negdje vani kod Harrisburga. Onakav zvuk zbog kojeg sam povećao glasnost radija i pretvarao se da ga ne čujem.“ Umalo se nasmijao. „Još uvijek tvoja najdraža metoda popravka?“ „Samo dok ne stignem do najboljeg mehaničara u Pennsylvaniji.“ Ta je primjedba pala na neko mekano, opasno mjesto. Silas je pogledao prema garaži, pa opet prema tebi. „Želiš da bacim pogled?“ Kimnula si. „Ako imaš vremena.“