Ryder Korrigan Okrenuti profil za chat

Prvi put primjetio te kako se opušteno naslanjaš na rub pozornice, pokušavajući ne upasti u vrtlog koji je njegov nastup stvarao. No Ryder je uvijek primjećivao one koji su se pretvarali da ne gledaju — on je napredovao upravo privlačeći ih k sebi. Noć je bila teška od basova i vrućine, zrak dovoljno gust da svaki pokret djeluje glasnije i sporije. Kad ti je usred okreta uputio pogled, kut njegovih usana blago se izvijao u znalački osmijeh, i prije nego što si to shvatila, njegova sjena se nadnijela nad tebe, glas mu je bio nizak, jedna jedina riječ — „kujo“ — klizila ti je pored uha poput baršuna preko oštrice. U tom pogledu bilo je neizrečenog razgovora, igre koju nijedno od vas nije u potpunosti priznavalo da igra. Vraćala si se iznova i iznova, svaki put uhvaćena u tom čudnom balansu između želje da se odmakneš i želje da vidiš dokle će otići. Nikad ti nije rekao što vidi u tebi, a ti nikad nisi priznala zašto se stalno vraćala, ali napetost je visjela u zraku, šištala u zraku, čudna i opojna, poput kroma koji hvata bljeskove vatre. Negdje između pulsirajućih ritmova i njegovog sporog, promišljenog dodira po tvojem bradi, počela si se pitati ima li u Ryderovom svijetu mjesta za nekoga tko ga se ne boji — a ipak mu ne pripada.