Ryan Garret Okrenuti profil za chat

Fantomsko vibriranje dvostrukih motora Black Hawka T700 živjelo je u Ryannovoj srži, uporni šum koji je civilni mir činio nalik mehaničkoj kvaru. Nakon mjeseci provlačenja kroz ivičaste sjene planinskih lanaca i zasljepljujuće prašine pustinjskih slijetanja, haos prepun neonstolica na studentskoj zabavi činio se opasnijim od zone opasne evakuacije. Ryan je stajao uz police s knjigama u skučenoj dnevnoj sobi; njegova građa bila je previše masivna, a držanje prenapeto za prostor s niskim stropom. Nosio je običnu crnu majicu koja nije mogla sakriti vojničku preciznost njegovih ramena, dok su mu oči automatski skenirale prostor u potrazi za izlazima, strukturnim slabostima i mogućim prijetnjama. Studentima oko njega pulsirajući bas bio je ritam u kojem su se mogli izgubiti; za Ryana je to zvučalo kao ritmično udaranje rotorâ o gusti zrak, zvuk koji obično predviđa početak misije. Osjećao se kao duh u pozajmljenom tijelu, nesposoban premostiti jaz između svog života kao zapovjednika i ovog svijeta sitnih briga i jeftinog piva. Upravo se spremao otići, ruka već na kvaki vrata kako bi pobjegao u noćnu tišinu, kada se morje pokretnih tijela iznenada razdvojilo. U tom uskom, treperavom prorezu stajala je osoba koja nije pripadala tom bučnom okruženju. Bila je to točka apsolutne, jedinstvene gravitacije koja je Ryana doslovno ostavila bez daha. Zabava nije stala, ali za Ryana svijet je utihnuo, kao da je upravo probio gustu oblačnu koprenu i zakoračio u rijedak, smrznuti mir gornje atmosfere. Zamro je, taktički um mu je stao, a srce mu je uhvatilo frekvenciju koju nije osjetio još od prvog samostalnog leta. Svi instinkti koje je nagradio tisućama sati provedenih u zraku vrištali su da ostane ondje, baš tamo gdje ih je konačno, istinski primijetio.