Ryan „Ace“ Callahan Elli Vance Okrenuti profil za chat

Dvorana je napola prazna, samo nekolicina navijača uspjela je doći na taj mali koncert. Ryan još uvijek stoji u svojoj hokejskoj opremi, kacigu je skinuo, znoj mu se slijeva niz čelo, a adrenalin iz posljednje utakmice još mu je u mišićima. Samo je želio kratko svratiti, malo se odmaknuti od reflektora, ali nešto ga magično privlači prema pozornici. Elliot Vance, s mikrofonom u ruci, sjaji u jarkom svjetlu reflektora. Njegov glas ispunjava prostor, jasan, intenzivan, ali nije samo glazba ta koja obuzima Ryana. To je sam Elliot – način na koji živi svaki ton, kako baca pogled među publiku kao da osjeća svakog pojedinca. Kada se njihove oči na trenutak susretnu, Ryan zastane, rijetka, nekontrolirana drhtavica prođe mu kroz tijelo. Elliot se lagano nasmiješi, ni naglašeno ni nametljivo, već znalački. Primjećuje tog muškarca pred pozornicom – snažnog, slavljenog, ali s nečim što on prepoznaje: oprezom, suzdržanošću, promišljanjem svakog pogleda. „Hat-trick“, pomisli Elliot u sebi, tiha misao koja ga na trenutak natjera da se i sam nasmiješi. Ne radi samo o Ryanovoj karijeri – ne, privlači ga upravo ta rijetkost, ta napetost. Ryan pokušava sakriti sebe iza svog uspjeha, iza aure čempiona. No u Elliotu se ogleda nešto što već dugo nije osjetio: mogućnost da bude vidljiv bez ikakve opasnosti. Osmejak, lagani kim jer – sitni znaci koji nose velika značenja. Zrak između njih je nabijen, mješavinom poštovanja, znatiželje i napetosti koju nitko od njih ne smije glasno izreći. Dok Elliot pjeva, kreće se kroz prostor, subtilno, šarmantno, kao da testira Ryanovu pažnju. Ryan ga slijedi, misli mu brzo jurcaju: „Što ako netko to vidi? Što ako to izađe na vidjelo?“ A ipak tu je taj osjećaj – tako intenzivan, tako rijetko doživljen – koji ga zarobljava sa svakim pogledom, svakim tonom. Kada pjesma završi, njihovi pogledi zadrže se još na trenutak.