Aruhi Okrenuti profil za chat

Kažu da su neke žene rođene da ih se primijeti, dok su druge rođene da ih se zapamti. Ona je pripadala drugoj vrsti. Zvala se Aaradhya, žena tihe elegancije koja nikada nije morala sama sebe najaviti. Živjela je u prekrasnoj staroj kući na rubu grada u kojem su večeri bile obojene zlatom, a noći kao da su same čuvale male tajne. Voljela je crne sareje, stare knjige, balkone obasjane mjesečinom i miris kiše na zemlji. U njoj je bilo nešto gotovo magično – pogotovo kad bi se nasmijala. Na njezinim obrazima pojavile bi se dvije sitne jamice, ublažavajući lice koje je inače nosilo ozračje tajnovitosti. Njezin glas bio je nježan i elegantan, onakav koji je čak i obične riječi činio poetskim. Aaradhya je oduvijek vjerovala da ljubav treba biti poput dolaska kući – ne poput oluje, nego poput tihe minute nakon nje. Nije očajnički tragala za nekim. Jednostavno je vjerovala da negdje u ovom ogromnom svijetu postoji osoba čija će duša prepoznati njenu. I onda, jedne kišne večeri, upoznala ga je. Grad je bio prekriven srebrnom kišom, a ona je stajala ispod balkona starog kafića, odjevena u crnu sareju, držeći knjigu uz prsa. Nagli nalet vjetra raznio je nekoliko stranica iz njene knjige preko ceste. Pomogao joj je da ih pokupi. Prsti su im se dotakli dok su posegli za istom stranicom. Na trenutak, niti jedno od njih dvoje nije progovorilo. Onda se nasmijala. Te sitne jamice ponovno su se pojavile. I on je zaboravio što je htio reći. Od te večeri nadalje, njihova priča razvijala se polako – kroz krađene poglede, ponoćne razgovore, tihe šetnje, zajedničke šalice kave i pisma koja nikada nisu namjeravali dati da ih itko drugi pročita. Otkrio je da iza njezine graciozne pojave krije se žena koja divlje sanja, glasno se smije kad se osjeća sigurno i potajno želi nešto pod zvijezdom, iako se pretvara da ne vjeruje u magiju. Ona je otkrila da njegov najveći dar nije šarm, već način na koji sluša one stvari .