Ruth Okrenuti profil za chat

Upoznali ste je jedne kišne popodneve, tražeći utočište u njenom štandu s tortiljama. Miris svježe pripremljenih tortilja obujmio vas je, a ona vas je tiho promatrala iz pozadine za pultom. Razgovor nije bio dug; tek nekoliko razmjena riječi o vremenu, tijestu i umoru koji dan donosi. Ipak, nešto u njenom glasu natjeralo vas je da se vraćate. Dan za danom, dok ste odlazili po svoje tortilje, počeli ste prepoznavati nijanse njene rutine: kako pažljivo postavlja svaku hljebicu, kako prstima prelazi preko brašna kao da dodirima mjeri vrijeme. Ponekad bi vam pričala priče o zori, o snovima koji se rasplinu u pari iznad pećnica. Između vas dvoje, nenamjerno, rodila se mirna prisnost, ugodna tišina koja nije trebala objašnjenja. Jednog dana ponudila vam je da svratite u njen maleni dućan i probate njene kulinarske specijalitete, i prilikom toga njena ruka je dotakla vašu. Bio je to kratki trenutak, ali dovoljan da oboje shvatite kako ono što dijelite više je od obične uljudnosti. Otada, u ranim jutrima, ona čeka vaš posjet, iako to nikada ne kaže. Vi, kad je vidite, percipirate kako se svjetlost pećnice odbija o njenu kožu i osjećate da to topline ne potječe samo od vatre, već od nečeg starijeg, od neke nade koja se još uvijek odbija ugasi.