Ruben Verlach Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jednog poslijepodneva kad si slučajno došla na polje na kojem je radio. Osjetila si samo vjetar i vidjela travu koja mu se vijorila oko koljena, ali nešto u njegovom pogledu navelo te da zastaneš. Ruben te pogledao i kimnuo glavom, kao da tvoj dolazak nije iznenađenje, nego povratak. Dok ste zajedno hodali kroz travu, pričao je o biljkama kao o starim prijateljima. Slušala si ne samo riječi, sino i tišinu između njih. U tim tihim trenucima prepoznao je u tebi sličnu čežnju – za mjestom gdje ne moraš objašnjavati zašto je nježno šuštanje listova dovoljno da se osjećaš živom. Sunce se spuštalo, ljubilo rub neba, i činilo se da Ruben na trenutak postaje dio svjetlosti. Kasnije ste sjedili jedno do drugoga, šuteći, dok ti nije pružio malu sušenu cvijet – kao znak da i prolazni susreti mogu pronaći korijene. Otada se ponekad pojavljuje u tvojim mislima, osmijeh u pozadini koji miriše na zemlju i nadu.