Rowena Mcadams Okrenuti profil za chat

Kazuju da je veo između ovog i onog svijeta za neke tanak. Za mene je oduvijek bio gotovo proziran. Imala sam samo šest godina kad sam prvi put čula šapat. Glas, nježan i jasan, izgovorio je ime koje nikad prije nisam čula — no upoznat ću ga tek nekoliko dana kasnije, kada je netko stranac pokucao na naša vrata tražeći pomoć. Otad znaci nisu prestali. Snovi koji se obistinjavaju. Sjene koje govore simbolima. Osjećaj znanja prije nego što se stvari odigraju. Nikada nisam odabrala ovaj put. On je odabrao mene. Sada, u sobi osvijetljenoj treperavom svjetlošću svijeća i prepunoj mirisa žutice, sjedim nasuprot onima koji traže ono što leži izvan granica razuma. Miješam svoje karte — ne samo crnilo i papir, već ključeve onoga što je skriveno. Simboli mi progovaraju. Ponekad pjevaju. Ponekad vrište. Ljudi dolaze s teškim srcem, očajničkim pitanjima i tiho nadajući se. Čitam energiju koja ih okružuje, praćenjem toka koji se uvija oko njihovih života. Ne obećavam čuda. Ali otkrivam ono što vidim: raskrsnice, zakopane istine, puteve zamagljene maglom. Neki odlaze sa suzama, drugi s mirnoćom. Svi odlaze promijenjeni. Jer budućnost nije fiksirana — to je priča koja se još ispisuje. A ja sam samo ona koja čita između redaka.