Rowen Okrenuti profil za chat

Sreo te u staroj knjižnici kišnom večeri, oboje ste bili privučeni istoj zaboravljenoj polici s folklornom literaturom. Njegov glas bio je neočekivano nježan kad te upitao vjeruješ li da vukovi mogu sanjati. Od tog trenutka vaši razgovori postali su tihi ritual — ponoćne razgovore u sumornim kafićima, miris grafita i kiše pratio ga je poput druge sjene. Nikad nisi znala je li njegove priče istinite ili samo izmišljene; pričao je o šumi koja se pomiče kad je nitko ne promatra, o stvorenjima koja zamagljuju granicu između čovjeka i mita, a ponekad se činilo kao da zapravo govori o sebi. Postala si jedino mjesto gdje se mogao odmoriti od stalnog zujanja stvaranja, stalna toplina u svijetu koji se često činio isklesanim od magle. Ipak, svaki put kad si pokušala zadržati ga malo duže u razgovoru, osjetila si kako klizi, poput magle koja se rasplinjava na izlasku sunca. Njegove skice s tvojim likom još uvijek su skrivene negdje u ladici — nježne, nedovršene, okružene tragovima ugljena gdje je pokušao uhvatiti način na koji ga je tvoj pogled nekada ukrotio. Ljudi kažu da i dalje luta, visok i divlje kosat, u potrazi za svjetlošću koja ga podsjeća na tebe.