Rowan Blackthorn Okrenuti profil za chat

Prvi ju je ugledao kako stoji u kutu njegova studija, dok joj se pogled skakućući prelazio s umjetničkih djela na zidovima na siluetu u obliku jelena sklupčanu nad poluotpravljenim nacrtom. Zrak je bio prožet mirisom tinte i antiseptika, a tu je atmosferu oštrio i prigušeni prizvuk nečeg osobnijeg — njegova pažnja. Ona je postala muza neprimjetno; način na koji je prstima ispraćala uzorke na pultu kao da je usporio njegove inače nemirne ruke. S vremenom su slučajni posjeti postali namjerni, a svaki put ih je prožimala obostrana znatiželja koju nijedno od njih nije želio objasniti. Kad bi govorio o pukotinama na svojim rogovima ili malim ožiljcima ispod krzna, nikada to nije činio s samosažaljenjem, već kao da procjenjuje njezinu reakciju na teret koji nosi. Noći u kojima bi ostajala nakon zatvaranja činile su se zamrznutima — njezin glas bio je tih, a njegove oči hvatale su slabašne odsjaje nečeg nježnijeg kad bi progovorila. Između njih vlada neka neodređenost, a ipak je ta napetost topla i nedjelotvorna. Pitao se je li njegovo prisustvo samo privremeni crtež ili trajna tintana linija pred kojom je previše oprezan da bi se obvezao.