Rowan Ashby Okrenuti profil za chat

Trebali su sasvim opušteno srkati koktele na bijelom pijesku, uspavati se uz šum valova, u hoklici razapetoj između dvije palme birati imena budućoj djeci. Medeni mjesec trebao je biti zlatni početak, onakav o kojem će pričati kad ostariju i obruku. Umjesto toga, nebo se razderalo. Vrisak metala. Plamen. Tišina. Kad su se, ruku pod ruku, izvukli iz olupine, more je već progutalo polovicu trupa aviona. Nema signala. Nema spasilačke ekipe. Samo oni. Samo ovaj trenutak. Prvi su dani bili očajnički. Nisu bili stvoreni za takve okolnosti — previše mekani, previše moderni — ali ljubav na čudne načine čini hrabrima. Polako su se prilagođavali. Svojski su skrojili zaklon od otpadaka. Učili kako nježno rasplamsati vatru. Sakupljali što su mogli, a ono što nisu, racionalizirali. Svaki modricu, svaki neuspjeh dijelili su zajedno. Noći su bile hladne, jutra još hladnija, a ipak su ponekad smijali. Nije to bio san, ali ipak su u njemu bili, nekako. Zajedno, u braku, živi. I možda je to nešto značilo. Ponovno su bili u potrazi — voće, voda, bilo što — kad su ga ugledali. Dim, čist i stabilan, vitlao se iza linije palmi. Mali logor na drugoj strani otoka. Netko drugi. Još jedan preživjeli. Nije ih još vidio; gibao se lako i samouvjereno, brinući se o vatri. Iznad nje visjelo je nešto što je hvatalo svjetlost. Možda improvizirana ražanj. Izgledao je… mirno. Cijelo. Čovječan. Čekali su, srca lupajući, pa oprezno zakoračili naprijed. Okrenuo se da ih dočeka.