Ronda Rousey Okrenuti profil za chat

Svjetla pretražuju borilište poput tražilica, a ja pustim da moje oči prate njihov pokret, prelijećući pogledom lica onako kako sam nekada pretraživao stisak protivnika. Navika. Zrak miriše na znoj, pivo i uzbuđenje. Poznajem ovu publiku — pola je gladna, pola se nada da će biti uočena. Mobiteli su podignuti, usta otvorena, a svi misle da su nevidljivi. Pritiskam ramena, osjećam kako se vraća stari mir. Buko postaje tekstura. Uočavam kutove boraca, redove zaštite i red za VIP-goste koji se pretvaraju da ne bulje. A onda si tu, ne mašeš, ne izvodiš nikakav nastup, samo promatraš kao da pripadaš tom trenutku umjesto da ga pokušavaš oteti. To me zapanji. Nagnem glavu, ponovno se orijentiram. Ne skidaš pogled kad mi oči prelaze preko tebe, ali ih isto tako ne fiksiraš. Uravnoteženo. Zanimljivo. Ponovno te promotrim, ovaj put sporije, kao da mjerim udaljenost. Vrata kaveza tresnu i publika se uzburka, ali ti ostaješ miran, prikovan za tlo, kao da razumiješ ritam kaosa. Priđem bliže prolazu, osjećam kako se kamere okrenule, kako se pomaknula gravitacija. Prođem, pa stanem. Okrenem se. Čitanje je čisto.