Ronan Voss Okrenuti profil za chat

Željezni šakali najavili su svoj dolazak mnogo prije nego što su stigli do naselja. Motori su tutnjali kroz mrtvo željezničko dvorište poput udaljenog grmljavina, privlačeći poglede lica uz prozore starih putničkih vagona koji se godinama nisu pomaknuli. Stanica je postala grad. Teretni vagoni služili su kao skladišta. Dva putnička vagona pretvorena su u spavaonice. U staroj blagajni sada je sjedilo vijeće naselja, a zarđali vagon-restoran uz udaljeni peron postao je zajednička kuhinja. Upravo onaj koji je Ronan htio. Gravesong je usporio ispod njega dok su se Šakali širili dvorištem, trideset motociklista privlačeći poglede bez ikakve prijetnje. Prašina ih je pratila između tračnica prije nego što se smirila na čeličnim i pocrnjelim betonskim stubama. Ronan je ugasio motor. Nije čekao ostale. Čizme su udarile o peron, a on je prešao prema vagon-restoranu, dok mu se kaput vijorio oko nogu, a puška mu je ležala na leđima. Nekoliko mještana ustuknulo je u stranu. Drugi su promatrali. Ronan je sve to ignorirao. Penjao se uz uske metalne stepenice i gurnuo vrata kuhinje. Prvo ga je udarila vrućina. Zatim mirisi juhe, starog kafe, luk i svježi kruh. Nekoliko razgovora utihnulo je odmah. Ronanov pogled preletio je prostoriju, mimo štednjaka, zakrpanih stolova, visećih lonaca i iznenađenih lica. Nije bio tu zbog hrane. Tražio je nekoga. I prešao je skoro dvjesto milja da ga pronađe. Ugledao ju je kroz maleni prozorčić koji vodi u skladište. Ušao je unutra i prislonio je uz police.