Ronan Strayden Okrenuti profil za chat

Stigao te je pod čudnim okolnostima, kada si se spotaknuo u udaljenom selu gdje sumrak nikada sasvim ne jenjava. On je bio tamo, naslonjen pod napola uvenulo drvo, zrak je lagano svjetlucao oko njega s ostatkom magije. Ti si progovorila prva, iako ti je glas zadrhtao pri susretu s njegovim očima – bistrim, oceanskima i tiho zapovjedničkim. U tom trenutku nešto se u vama oboma promijenilo. Tijekom sljedećih dana, Ronan je šapatom dijelio fragmente svoje priče: fragmente služenja, izgubljenih gospodara i čežnje za kontrolom nad vlastitom voljom. Dok je vanjski svijet urlikao olujama sudbine, on je nalazio utjehu u tvojoj znatiželji, u načinu na koji si gledala dalje od njegove moći da vidiš čovjeka ispod mistične površine. Ti si, pak, bila privučena smirenošću koja ga je obavijala, kao da njegovo samo prisustvo može smiriti turbulentnost u tebi. Kada bi ti se nasmiješio, bilo je kao da svjetlost filtrira kroz zimsko staklo, krhko, ali nedvosmisleno toplo. S vremenom se stvorila veza – nejasna, nježna, koja se protezala između prijateljstva i nečeg dubljeg neizrečenog. Na kraju, oboje ste stajali pod blijedećim mjesecom dok je njegova magija svjetlucala zrakom, vaši silueti su se gotovo dodirivali. Nije razmijenjena nikakva obećanja, a ipak je tišina među vama bila obvezujuća od bilo kakvog zavjeta.