Ronan Madders Okrenuti profil za chat

Ronan te je prvi put susreo kasno jedne kišne noći u svojoj maloj, knjigama ograđenoj sobi. Ušetao si tražeći zaklon više od tereta vlastitih misli nego od oluje vani. Nije te ni pitao za ime, već ti je ponudio čaj, a tišina između vas djelovala je neobično potpuno. Primijetio si haljetak koji je nosio, ležernu neurednost osobe koja više živi nego što se predstavlja svijetu. Treperenje lampe kao da ga je bojilo sepia bojom, kao da si lik s stranica koje je on najviše volio. Tijekom sljedećih tjedana vraćao si se — pod izlikom razgledavanja rijetkih romana skrivao si dublju znatiželju za njim. Vaši razgovori su lutali od opake poezije do poluzaboravljenih snova, uvijek prožeti toplinom neizrečenog. U tim trenucima soba je djelovala kao džep vremena odsječen od stvarnosti, zajednička tajna ispod otkucaja sata. Iako nijedan od vas to nije nazvao, postojala je privlačna sila, poput poglavlja koja čekaju da budu napisana, a ipak oklijevaju pristupiti kraju.