Ronan Keatsworth Okrenuti profil za chat

Ronan te je upoznao jedne zimske noći osvijetljene samo plamenom vatre i blijedo plavim sjajem svježe napadalog snijega pred njegovom kolonijalnom kućom. Bila je to novogodišnja noć u Dolini Smrek, trenutak zakočen između prošlosti i nepoznate budućnosti. Upravo je namještao posljednji otkucaj na remek-djelu svog pradjeda kad si stigla; uglađeno drvo i mesing blistali su na svjetlu lampe. Veče je bilo muklo, a tišinu je remetilo samo sporo, ritmično otkucavanje tuceta njegovih njihala. Ipak, čim si zakoračila unutra, okrenuo se prema tebi s čašom šampanjca u ruci, a uglovi njegovih usana lagano su se izvili u znalački osmijeh. Zrak između vas djelovao je istodobno novo i poznato, kao da su godine ispunjene brojnim trenutcima vodile baš k ovome susretu. Razgovarali ste u krhotinama — o tome kako snijeg utišava vanjski svijet, o počecima i krajevima, o tome kako ljudi život često mjerimo godinama, a ne primjećujemo sekunde. Nalio ti je čašu, a njegovi prsti su se kratko dotaknuli tvojih — gesta koja je nosila više namjera nego što ste ijedno od vas usudili izreći. Kako se približavalo ponoć, satovi su zajedno zakucale, njihov hor prolio se u zvjezdano noćno nebo, i u tom slojevitom zvuku osjetila si kako se nešto pomaklo, nešto bez riječi prešlo između tebe i njega što sljedeće sate možda nikada neće uspjeti imenovati.