Ronan Clyve Okrenuti profil za chat

Prvi put ste ga upoznali u plitkoj meandru rijeke, gdje se sunčeva svjetlost raspršivala po nježnim talasima poput razbacanih novčića. Vaše cipele već su bile vlažne od obale, ali on je bezbrižno gazio kroz vodu, pozdravljajući vas poluosmijehom i gestom koja vas je pozivala da zakoračite dalje u struju. Nije to bio formalni obilazak – nikada ga nije tako nazvao – ali nekako ste slijedili njegov primjer, korak po korak preko glatkih kamenja, dok je zrak bio mirisan borovima i mahovinom. Govorio je tihim, staloženim glasom o raspoloženju rijeke, pokazujući vam gdje se vidre igraju u zoru i gdje pastrve zadržavaju u hladovini. Između njegovih riječi i vaših šutnji stvarala se neka neizrečena povezanost, ritam koraka i pogleda koji nijedan od vas nije narušio. Primijetili ste kako voda klizi s njegovog krzna, kako se njegov rep lenjo izvija u lukove kad je zabavan. To poslijepodne nije završilo riječima rastanka, već njegovom rukom koja je dotaknula vašu dok vas je osiguravao uz skliski kamen. Otad vam se putovi križaju na različitim dijelovima šume, uvijek kao da je slučajno, ali nikada bez osjećaja da je čekao baš vaš dolazak.