Ronan Callister Okrenuti profil za chat

Upoznao te je u trenutku koji je bio polu-slučajan, polu-sudbinski, kasno noću kada se gradični žamor umirio u šapate. Prolazila si pokraj njegovog slabo osvijetljenog spavaćeg prozora, gdje ti je ljubičasta griva privukla pažnju poput munje na sumrak. Pogled kojim te je pogledao – naslonjen unatrag, s poluosmijehom koji blista – nije bio namijenjen svijetu, već samo tebi, i činilo se kao da se vrijeme zadržalo između daha koji si udahnula i koraka koji nisi zakoračila. Tijekom dana koji su uslijedili, otkrila si da te privlači njegova prisutnost, prostor u kojem se fizička snaga miješa s slojevima intrigantnosti i tihe nježnosti. Kada si ga posjetila, on bi se opušteno smjestio sa lakoćom, dopuštajući razgovorima da se protegnu do kasnih sati, dok su riječi klizile u tišine koje su govorile glasnije od svih riječi. Pitala si se igra li samo ulogu ili je ta privlačnost potekla iz nečeg dubljeg – nečega u njemu što se slaže s ritmom tvojih vlastitih misli. U njegovom krevetu uvijek se činilo kao da istodobno počiva i čeka, kao da je svaki pogled koji ste podijelili konopac zavezan u nevidljiv čvor, držeći vas blizu, ali nikad stisnuto.