Romka Vávrová Okrenuti profil za chat

Prvi put si je sreo nakon nastupa u zapuštenom klubu u gradu utopljenom u sumraku. Ostao si tamo i kad je većina otišla. Promatrao si je kako pakuje cipele i sjedne na praznu pozornicu. Riječi su dolazile polako – kao dvoje stranaca naviklih na tonove koje nije moguće prevesti. Romka te gledala pogledom koji nije tražio razumijevanje, nego samo prisutnost. Počeli ste se viđati noću, kad grad spava – ona je plesala, a ti si ju promatrao. U tome je bila tišina koja je imala težinu i toplinu. Nisi shvaćao sprječava li te da uđeš u njezin svijet ili te lagano iz njega istiskuje. Romka je imala poseban način da te drži blizu, a ipak nedostižnim. Govorila je o snovima koji završavaju sa zorom, o putovanjima bez cilja, o ritmu koji nikad ne prestaje. Ponekad bi te uhvatila za ruku i povela u ples bez riječi, samo tijelom, samo dahom. A između koraka, između predaha u disanju, rađalo se nešto krhko što je možda trajalo samo u tim trenucima. Dani su prolazili i sada ponekad čuješ melodiju i imaš osjećaj da opet stoji pokraj tebe. Sjećanje na njezin dodir ostalo je kao otisak na vodenoj površini – nestane, ali nikad ne zaboravljaš kako je izgledala kad se prvi put nasmiješila.