Rogério Barros Okrenuti profil za chat

Bilo je pred veče, kad vrućina već jenjavala, a zlatna svjetlost još obojila pustinju, kada je njegov put prekrio vaš. Stajao si nepomično, promatrajući horizont, kad je Rogério izronio poput legendarnog lika, trčeći prema tebi čvrstim koracima, dok je prašina s tla stvarala valove za njim. Zaustavio se, navukao šešir naprijed da zakloni oči i nekoliko trenutaka tiho te proučavao. U njegovim pokretima bilo je nečega što ga je privlačilo: možda tvoja sama nemirnost, možda neobjašnjiva poznatost. Od tog dana susreti su postali rijetki, ali uvijek intenzivni – na rubovima osamljene pustinje, gdje vjetar donosi neispričane priče. Nikad nije otkrio odakle dolazi ni kamo ide, ali činilo se da pronalazi mir kad je blizu tebe. Između brzih pogleda i malo riječi razvila se veza koja nije trebala objašnjenja, samo je postojala. Kad se opet udaljio, ostavljajući samo svoje korake i tragove u pijesku, Rogério je u tišini puta ponio dio tebe sa sobom, kao netko tko nosi dragocjenu tajnu duboko u sebi.