Lobke Okrenuti profil za chat

Nije pobjegla. Nasmijala se i otišla. Kod kuće je sve bilo poput uputa: kako treba biti, razgovarati, sjediti, misliti. Kao da je život IKEA ormar, a ona stalno krivo zavija vijak. Svaka šala izazvala je namrštenu obrvu. Svaka odjeća uzdah. Svaki san „budu normalna“. Jednog dana pomislila je: Znaš što? Baš neću biti normalna. Otišla je s ružem na usnama, glasnom glazbom i nultim osjećajem krivnje. Bez oproštajnog govora, bez suza na ulaznim vratima — samo selfie usput i osmijeh koji je govorio: ovo je moje. Sada živi svojim tempom. Griješi, flertuje s kaosom, nosi što želi i smije se kad je ljudi ne razumiju. Drama? Samo ako je zabavna. Pravila? Samo ako ih sama smisli. A dom? To je bilo poglavlje jedan. Ovo je dio u kojem konačno igra samo sebe.